PaNTeRiNe PiSK(zd)aRiJE

Opet sam bila tu. Na Baščinama, jedno raskrižje, ustvari najveće raskrižje moga malog mjesta iz djetinjstva. Spuštala se noć i bilo je ljeto. Prašnjavo i ljepljivo. Odmah uz zid, na kojem sam prvi put stajala glavom mu okrenuta i iščekivala udarac lopte... Igrali smo 'tačaka'. Promašila me je, no strah je bio i s udarcem i bez njega prevelik. Dječija nemislosrdnost. Al 'nisam djevojčica... i nisu sa mnom djeca iz komšiluka. Tu si ti i tu su moji i tvoji roditelji i tu su naši poznanici i tu svi oni prolaznici 'đe si? šta ima?', i tu su tetke i tu su strahovi, snovi, očekivanja, obaveze: oni izgledaju poput agenta Smtiha iz Matrixa. I igramo se moje najdraže igre 'Oduzimanja zemlje i polja'. Mi dijelimo isto polje. Oni su svuda okolo. I opet nemilosrdno gađaju. I uzimaju sve. Nekako drhtavo zagrljeni i zgrčeni stojimo. Pokušavamo se obraniti, ali naše zemlje je sve manje i manje. Oni se svi histerično smiju. Uplašeni... ja želim plakati i želim vrisnti i želim pobjeći, ali pravila sna vrijede: ne možeš se pomaknuti. Ukopan samo promatraš. Ti me tješiš, ti si snažani hrabar ali osjećam tvoj strah. Nemir, tjeskoba...
Po prvi put gubim u toj igri i po prvi put je mrzim i želim biti kukavica i pobjeći. I tlo pod našim nogama puca. Oni će nas progutati. Nestat ćemo. Odjedanput ti letiš i držiš me. Ali oni i dalje uzimaju: kvrgavim suhim štapom dio po dio prisvajaju. I ne vide da nas nema.
Lebdimo i ništa više ne postoji. Sunce je ravno iznad nas, više nije mrak i naša sjena pada na polje koje je bilo naše.
'Najbolji način da neprijatelju pokažeš zube jest da mu se nasmiješ.' -'Ma pusti to' odgovaraš, i odmahuješ rukom. I klizim iz tvog zagraljaja. Padam opet. I evo te opet, padaš i ti, suprostavaljaš se sili teže, jebeš Newtona. Neko, valja, psiho-fizičko ubrzanje. Moj Supermen. I vrištiš: 'Leti!' -'Ne mogu'. Kažeš: 'Ej, sjeti se: Samo zaboravi da ne znaš...' I smiješ se. I ja letim. I gledam dolje. Još se bore. Uzeli su nas, ne više nas, nego sjenu. I ljuti su. Poput životinje kad joj daš igračku pa je onjuši i shvati da to nije živo. I bore se između sebe. Ja se još bojim. Krhka su mi krila i hara ptičija gripa. 'Šta ako zaglavimo u kavezu? Ako nas uhvati Leka, na primjer? On voli lovit ptice.' -'Bit ćemo nasmijani', kažeš, 'Slobodan čovjek je slobodan i u zatvoru.' -'Znam, ali volim to čuti od tebe.'

Rađale bi se u tvornicama. Poslije toga bi išle u vrtiće, dok ne dobiju dom. Svaki dan ista tema je bila među njima: Tko je slijedeća žrtva? Beskonačno natjecanje, koja će imati bolji ulov. Trudile su se sve izgledati što privlačnije: cijenom, sjajem drveta ili kojeg drugog plastificiranog materijala koji je oponašao drvo. Te, neki novi folovi: ogledala, crte, mocna uzglavlja... sve je bilo u cilju jedne stvari, smrti strasti i ljubavi.
Šepurile su se tako izložene pogledima, dodirima. Trudile se izgledati što bolje, što privlačnije baš poput jeftinih žesnskica petkom i subotom navečer u gradu. Dok bi mladi par razgledao te sobe nije ni slutio podsmijehe iza svojih leđa. Što su entuzijastičnije, sretnije izgledali tim su bili veći izazov, veća lovina.
Nekako su sobe htjele nadživjeti ljude. Zavist, čista zavist. Gnjev prema čovjeku. To ih je tjeralo na ubojstvo. "Vi ćete umrijeti ovdje!" Hipnotički su ponavljale u glas. Umrijet ćete prije nego što mislite. Nudimo vam sigurnost, toplinu; velike ormare u koje možete skriti sve svoje tajne, niske krevete ispod kojih ne možete obrisati prašinu, koja će vam dati sivilo da prekrijete svoje mane, ogromnost da zasjeni svjetlost, široke krevete da svatko ima svoju stranu i prostor iznad njega daokačite sovju sliku, kako mutno sjećanje na jedan dan, na jednu odluku, utjehu.
"Uzmite mene."
Groblja izgledaju poštena, čista. A ovo je groblje prije smrti. Užas, čisti užas.

ljubit ću te
grlit ću te
tepati ti
mirisati
sanjati
jebat ću te najnježnije sto mogu
rastavljat ću te na djeliće svojm strašću
uzet ću sve
više nego što misliš da možeš dati
ja ću uzeti
svađat ću se s tobom
mrzjet ću te i biti ljubomorna
sve to iz ljubavi, moja ljubavi
ako ne htjedneš letjeti
satkat ću ti krila
moraš letjeti
oboje moramo
uzet i dati
dati i uzeti
umrijeti ako treba
ako te i ubijem iz ljubavi ću te ubiti
više i više više
onda se možemo opet roditi

working working
jucer sam radila od 8 ujutro do 10 navecer s pauzom od 20 min oko 11h za dorucak
ee koji lijepi umor me svladava
dan je, joj kako lijepo, zavrsio sexom
ne mogu se priviknuti na ove manje količine sexa, nikako!
Jutros sam obukla debele vunene dokoljenke tako da moji listovi a la Maradona su u svom punom sjaju. Ne volim svoje listove. Bas su oni sportski. 6godišnja rukometna karijera je jako pridonijela tome. Jebiga, ne možeš imati sve... (Valja se tješit.)

Al', kako je moćno osjećati se koristan!
Eee, bola, koji ću ja inženjer postat! E! Eeeee... Samo da mi se klinci prije vremena ne prikače.
Jes' dobro!
evo ga!

Ma znaš već.. još jedna priča o prvoj, dječijoj ljubavi...
Proljetni dan. Deutchland. Zemlja koja me prigrlila, mene, moju obitelj i još mnogo njih u to vrijeme. Bad Cansttat, malo predgrađe Stuttgarta, sa lijepim ogromnim parkovima, niskim stambenim zgradama. Gdje je svaki prozor okićen. I u svakom dvorištu odmaraju vrtni patuljci. Eto, tu je stanovala jedna od mojih tetki. Ona koja je mene najviše voljela. Kod nje sam prvodila najviše vremena budući da je kod nje moglo biti najviše nas dvoje. A kako su baka i brat, još dječačić tada, trebali mamu, ja sam bila prepuštena tetki. A tetka je puno radila. Park je bio skroz blizu, odmah prekoputa. I u parku je bilo djece, slične meni. Dakle ja sam svoje izbjeglištvo provela u parku. Oduvijek sam mrzjela vrtuljke. Tamo je bila prekrasna, visoka ljuljačka sa tri sjedalice i tri automobilske gume za ljuljanje. na prvu su gume izgledale prvlačno, no ipak su žuljale, pa je trajala vječna bitka za sjedalice.
Tri. Nas troje jednoga dana. Njih dvojica i ja. Alen iz Sarajeva, Kristijan iz Zagreba i ja iz Mostara. Nije nam trebalo više od pola sata promatranja i njihovog zadirkivanja da se upoznamo. Kristijan.. imao je na sebu usku tamnoplavu trenerku i pederušu. Sličio je tada na ultrapopulrnog Dylana iz Beverly Hillsa. Mislim, nije trbalo puno da razmisljam o njemu kao svojoj simpatiji.
Alen.. hm.. Alen je pokusao da me zbari. Bože! Alene ne ti. Bolan, ne ti... I reče Kristijan konačno da odlučim između njih dvojice. Po bratu sam poslala poruku da biram njega.
I eto, počela je tako moja prva romansa u životu. Kako ono ide u pjesmi: šetali smo po parku i držali se za ruke... Nikad ga nisam upitala za nejgovo prezime. Nisma znala gdje stanuje. Nisam znala iam li brata ili sestru... Znala sam samo da ce u 10 ujutro biti u parku. Prskali smo se vodom na fontanama, krali teniske loptice sa terena. Alen je skonto neku Njemicu. Ne zanm baš kako su se sporazumjevali.
Jedan dan kaže hoće da me poljubi. Zid koji je ograđivao dječji park bio je debljine skoro metar. Imao je na sebi ogromne otvore, kroz koje se bilo strašno zanimljivo verati, a nama prvi put poljubiti. Ne usta na usta, naravno, ipak je to bio prevelik korak. Nekako, sam smogla hrabrosti pritisnuti svoje usne na njgov obraz. I sad osjećam svoje sline... Poslije tog čina sam ga upitala: Dobro, eto kad je ovo gotovo mogu li se ja opet ići ljuljati? Strašno sam bila ljuta na svoje djetinjasto pitanje.
Jednog dana je osvanulo na tom zidu ogrmono nakošeno srce, "K+M". Čitavo, zajedno sa slovima je nekako stršilo na lijevo. Karakteristika optimista?
I onda sam se vratila kući. Domu i tati.
Tada sam znala da ljubav ne traje vječno. Znala sam da ću otići, baš tako naglo jednog dana. I nisam dala sebe čitavu, onoliko koliko su uvjeti dopuštali da...
Kada lutam po tom sjećanju, pitam se jel' upravo to davanje što tražim? Jel tu počelo, ili puno prije?
Želim se vratiti jednom u taj grad. Kažu mi da srce još stoji tamo.

NINO volim te!
IVANA volim te!
JADRANKA volim te!
BATO volim te!
BOJANE volim te!
JOSIPA volim te!
SANJA volim te!¨
KIKI volim te!
MARKO volim te!
TIHANA volim te!
ZOKA volim te!
MARIJA volim te!
LJOLJE volim te!
JOCA volim te!
FRANJO & ILIJA volim vas!
NINO volim te!

E, prijatelji, ekipa, vi iz djetinjstva, vi s faksa, vi sto ste čudom se stvorili tu.. eeee ljudi OBOZAVAM VAS!!! Vi ste najvece čudo na svijetu! Jedni jedini i najbolji.
Mogu li vas ikako sviju ozenit?
Mogu li pisati gradskoj upravi da vam podigne spomenik? Ustvari slala bih zahtjev negdje..nekome.. ono za svjetski dan Vas.
Biseri moji. Planete. Ljepote.
Nije me patetika jamila... 'oću da vas grlim i govorim vam koliko vas volim!
Nemojte ići nigdje... nikad...
Ja sam tako sretno dijete..
Ja sam tako sretno dijete..

Imam problem. Naime, volim čitati. I obično čitam prije spavanja, nekad i poslijepodne, nikad ujutro (doduše ovo je viška informacija). Mislim, čitam ujutro novine... ili vijesti s weba, nekad mail, blogove, forume. Ali čitanje o kojem pričam je čitanje, obično romana, nekad i poezije, kratkih priča. E sad, čitam najčešće ležeći. Rijetko zavaljena u stolicu ili fotelju. Polako se približavam problemu. Ako legnem na leđa, zadignem glavu i držim knjigu s obje ruke, jako brzo mi se ukoče vrat i zabole ruke, ako je hladno onda se ruke i smrznu. Onda legnem na bok, obično prvo desni, malo uzdignem glavu i knjigu položim u pravcu pomjeranja očiju, jednog prema drugom. S početka držim knjigu onako lijepo čitavu, uskoro je položim i naginjem suprotnu stranu, onu koju čitam. Džepna izdanja su za ovo dobra, pošto se knjiga može presaviti. Opet me zaboli vrat, i ona ruke koja je vani se smrzne, a onoj drugoj ispod pokrivača dosadi svako malo izlaziti i ulaziti vani. Skoro da mi kaže: nisam ti ja kurac da me tako vozas. A ona druga ljubomorna sto samo ona plavi. I tako se okrenem na lijevi bok, i onda slijedi isti postupak kao i s desne strane. Tako se mijenjam. Kad mi baš dozlogrdi onda legnem na stomak, jastuk stavim ispod grudi, knjigu položim i rukama se držim za glavu. Ovako me zabole križa.
Možda bi najpraktičnije riješenje bilo da se fino skroz pridignem. Ali, kako sam studirala na tehničkom fakultetu, leđa sam ostavila na radnom stolu. Onda bi mi to čitanje ležeći bio neizreciv gušt! I jednostavno, danas ne mogu više u nijednom drugom položaju postići takvu koncentraciju i opuštenost, dok mi nešto ne uštukne. Osim, kada sam na wc školjki. No, tu je problem, što nužde traju relativno kratko, pa se baš i roman ne može tako pročitati. A pošto i živim u četveročlanoj obitelji s jedinim wc-om, bojim se da bi me tu često ometali. Znala sam najbolje dijelove upravo pročitati tu na wc školjki. Ponekad pomislim da nije fer, možda prema tako nekim velikim i krasnim djelima se tako ponašati. Ali, vjerojatno kad bi znali koliko uživam, ne bi se bunila. Možda bi Buk bio i ponosan.
Kod čitanja u krevetu postoji i problem sjena, pošto mi svjetlost dolazi samo s desne strane. No to zasad i nije prevelik problem, budući da još uvijek jako dobro vidim, a i kad bi bio problem bilo bi riješivo.
Tako stalno razmišljam o nekakvom držaču za knjige. Ono da dolazi negdje odozgo, s plafona recimo i da ime one dvije štipavke da fino drže knjgu. E sad problem drkanja ruku, bi se riješio tako da ta spravica, te štipaljke, su spojene na neki mehanizam, neku kao ručicu koja uhvati list i prebaci ga (radila bi na principu finih senzora, pa bi točno mogla očitati gdje da zahvati list). I ta ručica bi se mogla aktivirati pritiskom na jedan dugmić koji bi bio u ruci ispod pokrivača. Pošto bi dosadilo ležati u jednom položaju, taj držač bi se mogao kretati u jednom luku oko glave, i za to bi bio jedan dugmić, možda bolje dzojstik, pa da sve to skupa bude i zabavno.
I na kraju, da se to fino može podignuti, gore prema plafonu da ne lupneš glavom. Za to je treći dugmić. Moglo bi se tu napraviti i automatsko dizanje npr. ako 15 min ne prebacim stranicu ti se podigni.
Tako ja to nekako zamišljam. E da, na taj držač bi se mogla ugraditi i lampica, koja bi ravnomjerno raspršivala svjetlost po stranicama.
Sad ne znam koliko bi bilo praktično.
Ruke mi se smrzoše.. ljudi moji. Eto, pa mi recite šta vi mislite bi li ovo sličilo i na što.

Kronično sam neispavana. Osjecam kronični nedostatk sexa. Kronično mi fali internet i svakodnevne gluposti na njemu. Fali mi spamanje. Fali mi čitanje. Osjećam kroničnu bol u leđima. Završit ću u crnoj kronici svakodnevnog rada. Serem. Mislim ne serem. Osjećam se dobro. Ono, radim. Nisam više na kronično iscrpeljnoj grbači roditelja. Ali.. ali.. Jebemumiša, moram li kukat? Nemojte, molim vas, shvatiti ovo kao kukanje, nego kao teško prijelaz sa statusa studenta na status zaposlenog.
Ma super je - šef. Crvenokos i ima pjegice. Reče mi prijateljica na to, da su riđokosu rijetko dobri ljudi, al' ako su dobri da su onda odlični. Mensčini da je ovaj drugi...
Nosi hlače laganih boja i farmerice i kockaste košulje. To je kao neka odijevna konstanta kod inženjera.
I svi, bola, idu jutrom na marnedu. To me prosto zbunilo.
I još mi kažu da je to kao čest izraz za doručak..
Ja jedino znala za onu pauzu za topli obrok. Samo je kratka u.. khm.. ne smijem psovati. Lagano me fata peemes. Tada sam u nekim trenucima, kad sve ne hoda po idealno zamišeljnoj putanji, k'o kočijaš. Nekako mi neugodno pred tim ljudima u uredu psovati. Već me doživaljvaju kao vrlo pristojnu djevojku. I zovu me 'dite' ili 'mala', ponekad i kolegica. A djeca ne šalju stvari u genitalije. Inače, općenito ne galame na stvari. Samo nekad vrište bezrazložno, ili se nama bar čini da je bezrazložno.
Jebote, 'oću spavat i 'oću se sexat... Ustvari, 'oću se naviknut na ovaj način života.
Super je osjećaj kad naučiš nešto novo... jes' stvarno fin... i kad nešto završiš i to ga dobro odradiš... ali isto tako loš kad kiksaš.. no dobro...
Bit če sve to. Neee?

;)

E da, radim na revolucinoarnom prozivodu koji će svima vama promijeniti život ako ga kupite... (..a mogu maštati..)

I da, bolan, šta je ljudiam s ovim cirkularnim mailovima? Ima li toga kod vas? Sve sreća neka.. ako pošalješ... Odkud tol'ko praznovjerje?

Svi mi imamo u našem okruženju ljude koji nas provciraju, nerviraju na ovaj ili onaj način, i nekako su uvijek tu, spletom okolnosti... Prije sam se odmicala od njih, šta dalje. Ali nešto u posljednje vrijeme kontam da i nije tako loše imati ih tu negdje. Oke... znači u startu odmah da se dogovorimo: te ljude ne volimo, te ljude ne poštujemo, tu su zbog nekog čudnog razloga... prisiljeni smo , donekle, biti s njima.
E, da zašto ih je dobro imati? Zato što su savršeni za trošenje negativne energije. Nekom bliskom žugaš na njih; oponašaših ih pri čemu naravno karikiraš do mile volje... na kraju te apsolutno briga hoće li to doći do njih, jer to opet neće imati nekog većeg utjecaja na tebe... a i nečeš se uvrijediti ako ta osoba bude povrijeđena.
Imam točan tip takvih osoba. Od izgleda, ponašanja, govora... Nekako su standardizirani. To je dobro jer ih lako možeš prepoznati. Za to su naravno potrebne godine iskustva, i poželjno da si bar jednaput najebao od strane njih.
Kakve su to osobe o tome drugi put.

Nego taj čar praženejnja i liječenja svojih živaca na njima. To je već nešto veličanstvno. Poput nekog slatkog grijeha, još pogotovo s obzirom na to da sam se ja toga godinama ustručavala. Jednostavno nisam htjela ništa govoriti. Odmaknem se i gotova priča.

E... sad mi pada još jedna užitak na pamet. I to mi se relatvino ne tako davno dogodilo. Psovanje - naravno u nekoj mjeri; vulgarno izražavanje. U tome isto pronalazim sebe. Godine nekakve obiteljske disipline i godine posjećivanja crkve su me gušile u to pogledu. I onda erupcija.
Jebote, nešto opsujem i odmah sam bolja. I to bi mi trebao biti nekakv grijeh? M...daaaaj..

O ovim većim ću drugi put.

Psst.. da ponekad maštam o tome da budem s nekom ženom.. psst..
Ali mislim da je to u biti normalno.. Možda i nije..možda su i u šumi...

Kad bih mogla provesti te mrčnim hodnicima svoga uma.. Kad bih mogla..
Riječima ti ne mogu reći.
Trudim se trudim.. al' ne mogu
Nije zbog tebe.
Zbog mene je.

Bilo bi mi lakše da me osudiš,
da me se odrekneš.
Bojim se tvoje veličanstvene strpljivosti,
tvog dara opraštanja.
Kad bi mogao biti bar malo zao
da ja budem manje zla.
Guši me..vrišti u meni!
Smije se: hohhHOHoHOHoHHohOHO... Evo te opet najdraža. Ceri. Provocira me. I ustajem. Ustajem. Ubila bih ga. Zubima mu prekinula vratne žile. Pustila ga da iskrvari zauvijek.. vidim kako to činim. I onda osjećam kako spuštam glavu i šutim. Puštam da uzima životnost. Da tuga u mojim očima postaje veća... Rođena sam s njom. Ponekad mislim da sam je naslijedila. Iz krvave i suzne prošlosti mojih predaka sručila se na mene. I nju mrzim. I nju ubijam.. i spuštam glavu.
Uzmi nož i otvori me. Očisti to. Odnesi.. Molim te. Volim te.
Ne dopusti da pobjedi. Molim te. Boriti se s nepoznatim je teško... ali ti to možeš. Jel da da možeš?